Očas Posla

Kupila mi je novu pidžamu, specijalno za tu priliku. Možda ću morati da prespavam na odeljenju. Možda neću… “Ako Bog da!”

Miljana mi je već uterala strah u kosti - bukvalno! Njena fantastična priča, zbog koje je zaslužila status genijalnog negativca, toliko je puta prepričana da je postala mitska. Danima me ubeđivala da se krajnici vade tako što ti prvo iseku vrat, popreko, “kao kad kolju prase”, i zabace ti glavu unazad. “Ostalo se radi očas posla…” Naravno, njen opis je bio mnogo suroviji i slikovitiji nego što umem da prepričam. Roditelji nisu primetili koliko me je izmanipulisala. Naravno da su demantovali - doduše, uz sladak smeh jer im je sve to bilo simpatično. Nije joj prvi put. “Sram te bilo, Miljana!” Valjda nisu očekivali da ja mogu stvarno to da popušim. Uostalom, znali su da znam da je Miljana već operisala krajnike i da joj glava na ramenima stoji veoma pravo. Precenili su me. Meni je njihova nezainteresovanost izgledala kao fasada koja prikriva zaveru. “Pravićemo se da Miljana priča gluposti sve dok ti stvarno ne iseku vrat… ionako se ostalo radi očas posla. Odužićemo ti se sladoledom!”

Ušli smo u Ladu. Dalje se ničega se ne sećam do trenutka kada primam lokalnu anesteziju. Poslali su me da sednem pored nekog dečaka koji izgledao mlađe i smirenije od mene. Mame su tu. Miris ambulante. Grlo mi polako trne. Mama priča nešto kako bi me zainteresovala. Sve je bledo i sivo. Rekla mi je da neće moći sa mnom u operacionu salu. “Brzo će sve biti gotovo!” Izdaja! Zašto joj ne daju sa mnom u salu? Zar će stvarno da mi seku glavu?! Srce mi nikada nije tako jako lupalo, tako dugo - kao da želi da me upozori da je Miljana sve vreme govorila istinu.

Žena u belom mantilu je ušla. Rekla je nešto šaljivim tonom. Svi su se nasmejali. Pretpostavljam da je rekla nešto što je trebalo da nas ohrabri. Do tad sam već navikao da odrasli u sličnim situacijama zloupotrebljavaju reč “dasa”. Koji bre dasa - mali sam i usro sam se! Došla je da nas vodi u salu. “Ko će prvi?” Ne sećam se trenutka kada sam podigao ruku. Kao da je neko drugi preuzeo kontrolu. Mama je izgledala ponosno. Nije mi bilo jasno zašto sam to uradio ali sam odmah osetio posledicu. Sve je postalo oštrije. Vid, sluh, dodir, miris, ukus - živ sam. Idemo! Seci!

Ušli smo u mračnu salu. Veliki reflektor i ljudi u zelenim uniformama. Stavili su me u krilo krupne žene koja mi je snažno stisla ruke uz telo, a butinama mi uklještila noge. Opusti se, ženo. Ne’ da mrdam! Hoću da se ovo završi. Seci!

Istina - bilo je očas posla. Zvuk kidanja mesa. Dali su mi gomilu gaze koju sam dugo držao ispod brade. Bilo je dosta krvi. Primetio sam da mi glava ne visi unazad već da stoji visoko i pravo. Gotovo je. Na odeljenju sam ostao onoliko koliko je bilo dovoljno da se isprati postoperativno krvarenje.

Kupili su mi sladoled. Nakon prvog odmah i drugi.

B5

In Other Words

Veliki Prasak

Contact

strahinja[at]grkinic.com or via Telegram

Curriculum Vitae (CV)

Download